petrinja

Stare razglednice – prezentacija (stisni za preuzimanje)

Autor teksta: dr.sc. Ivica Golec

Petrinja, stoljećima važno gospodarsko, prosvjetno i kulturno središte Banovine, a danas i cijele Sisačko-moslavačke županije, prema nekim povjesničarima postojalo je već u zadnjim stoljećima opstanka Rimskog Carstva (3. i 4. st. n.e.), a njezin naziv svoj korijen najvjerojatnije vuče ili od latinizirane grčke riječi petrus (kamen) ili pak po crkvi sv. Petra što se na tim prostorima nalazila još od vremena Sisačke biskupije.

Posebne razvojne okolnosti svrstale su Petrinju među rijetka europska naselja koja služe kao svojevrstan primjer prestanka postojanja već jednom aktivne urbane strukture na izvornoj lokaciji i njezina preseljenja sa starog na novi prostor. Stoga se u geografskom smislu prostorni hod Petrinje u prošlosti razlikuje od povijesno-prostornih iskustava obližnjeg Siska ili primjerice Karlovca, gdje je zadržan kontinuitet povijesnih pravaca kretanja, gdje aktivna urbana masa nije varirala pa je takvo stanje obilježilo njihovu trajnost i stalnost opstojanja u određenom već zadanom lokacijskom prostoru.

Na izvornoj i prvoj lokaciji u neposrednoj blizini današnjeg naselja Jabukovca, Stara srednjovjekovna Petrinja već je 1240. godine bila poznato i dobro naseljeno mjesto, koje je slavonski herceg Koloman iste godine udijelio povlastice slične onima što ih tada dobivaju i ostali slobodni kraljevski gradovi. Međutim, nakon pada Bosne 1463. godine uslijed osmanlijskih prodora i pustošenja, ponajprije u rubnim dijelovima Habsburške Monarhije, mnoge utvrde i stari gradovi, među kojima je bila i Stara Petrinja, bili su razoreni i napušteni.

Osnivanje novovjekovne, odnosno Nove Petrinje (1592.-1618.)
Nasilnim prestankom prostornih i urbanih funkcija srednjovjekovne Petrinje, turski vojskovođa Hasan-paša Predojević na ušću Petrinjčice u Kupu, mjestu otprilike udaljenom 10 km od prvobitne lokacije srednjovjekovne Petrinje, u proljeće 1592. godine gradi Novu Petrinju. Novovjekovna Petrinja postaje značajno ishodište za pustošenje hrvatskih krajeva. Odavde Osmanlije pokušavaju osvojiti Sisak i izvode pljačkaške pohode u selima Posavine, Turopolja, pa sve do Zagreba. Kršćanska vojska prvi put u razorenu tursku petrinjsku utvrdu ulazi 10. kolovoza 1594. godine na dan sv. Lovre zbog čega je ovaj svetac kasnije i proglašen zaštitnikom Grada i svake godine svečano obilježavan kao Dan Grada Petrinje. Međutim, konačno je Osmanlijama Petrinja oteta u nedjelju 24. rujna 1595. godine u poslijepodnevnim satima i otada ostaje trajno u kršćanskim rukama. Petrinjska tvrđa i naselje Petrinja nedugo potom, pa sve do 1871./81. sastavni je dio Vojne krajine, specifičnog obrambenog sustava u Europi, utemeljenog zbog zaustavljanja osvajačkih pohoda Osmanlija. Od 1595. godine petrinjska tvrđava je organizirana kao središte petrinjske kapetanije, koja se nalazi pod hrvatskom vlašću i postaje ključnom točkom obrane petrinjsko-sisačkog Pokuplja.

Bitne značajke društvenog života novovjekovne Petrinje kao sastavnog dijela Vojne Krajine (1618.-1871./81.)
Zbog nesloge hrvatskih staleža i nemogućnosti namicanja potrebnih novčanih sredstava za izdražavanje petrinjske vojne postrojbe, Petrinja je poslije 1600. godine pripala Slavonskoj krajini kao zasebna teritorijalna jedinica Varaždinskog generalata. Prošla je kroz više razvojnih faza, a često je nazivana petrinjskom krajinom, grofovijom, vojvodstvom i sl. Unatoč tome što hrvatski ban na ovom području nije mogao uspostaviti punu vlast, ipak se za taj dio Hrvatsko-slavonske vojne krajine ustalio naziv Banska krajina, odnosno Banovina.

U razdoblju preuređenja Vojne krajine i osnivanja pukovnija (1746.-1753.) kada je Banska krajina diplomom vladarice Marije Terezije podijeljena na dvije pukovnije, Kostajničku i Glinsku, sve naglašenije postavljano je pitanje konačnog statusa Petrinje, njezina izlaska iz Varaždinskog generalata i ponovnog pridruživanja Kraljevini Hrvatskoj, a potom Banskoj krajini. To dugo raspravljano i riješavano pitanje okončano je 1753. godine, Petrinja umjesto Kostajnice postaje sjedište Druge banske pukovnije, a krajem 18. st. uz vojno, postupno prerasta u gospodarsko, prosvjetno-kulturno središte Banovine. Diplomom Marije Terezije 1773. godine dobiva cehovske privilegije kao središnje mjesto cehovskog obrtništva u Banovini, početkom 1777. godine dobiva sajamske privilegije, odnosno pravo na održavanje 4 sajma godišnje (13. svibnja, dan prije Tijelova, treći na dan zaštitnika sv. Lovre i četvrti 2. studenog svake godine), a iste 1777. godine dobiva i položaj povlaštenog krajiškog grada tzv. vojnog komuniteta što će ga uživati sve do 1871. godine, slično kao Bjelovar, Ivanić-grad, Karlobag, Senj i drugi povlašteni gradovi Hrvatsko-slavonske vojne krajine.

Prva katolička župna crkva u Petrinji izgrađena je 1603. godine, a zbog njene trošnosti zauzimanjem petrinjskog građanstva i carice Marije Terezije 1780. započeta je gradnja nove, koja je svečano otvorena 1781. godine, a građena je u kasnobaroknom i klasicističkom stilu. Tijekom 1785. godine iako malobrojni, žitelji pravoslavne vjere u gradu podižu svoju parohijalnu crkvu posvećenu sv. Spiridonu.

Petrinja kao gospodarsko i prosvjetno – kulturno središte Banske krajine
Potkraj 18. i na početku 19. stoljeća uređivanjem središnjeg prostranog trga te izgradnjom vojnih i crkvenih objekata, kao i građanskih kuća s prepoznatljivim značajkama kasnog baroka Petrinja je prerasla u prosperitetno gradsko naselje vojnokrajiškog tipa. U razdoblju cehovskog obrtništva u Petrinji osobito su bili cijenjeni lončarski i košarački majstori, potom stolari, bravari i posebice mesari, što uostalom najbolje potvrđuje slučaj petrinjske obitelji Gavrilović čije prve obrtničke tragove u gradu valja tražiti već krajem 17. stoljeća. Trgovina se u Petrinji intenzivnije razvila nakon mira sklopljenog 1718. godine u Požarevcu, kada se povećao uvoz iz Osmanlijskog Carstva, a izvozilo i trgovalo bakrom, željezom, tkaninama, mesnim prerađevinama i lončarskim proizvodima. Kao vojno i trgovačko obrtničko središte Krajine Petrinja od kraja 1809. do 1813. poput mnogih drugih hrvatskih mjesta ulazi u sastav „Napoleonove Ilirije“. Postaje značajna točka za trgovački promet između Indije i Francuske. Kraj Kupe se podižu velika skladišta za pretovar robe, dovršava se već ranije započeta izgradnja cesta od Kostajnice do Petrinje, sade se lipe po vojnom vježbalištu, Grad ima vlastito kazalište i domaću gradsku glazbu.

Petrinja je bila prepoznatljiva i po prosvjetno-kulturnom životu svojih stanovnika. Organizacija školstva ustalila se u gradu od 1774. godine kada je ovdje osnovana tzv. normalna (glavna) škola. Pohađati i završiti petrinjsku glavnu školu, do 1816. godine, jedinu na području Banske krajine i poznatu po vrsnim učiteljima, bila je želja ne samo djece petrinjskih stanovnika nego i žitelja cijele Banovine. O važnosti Petrinje moguće je suditi i na osnovi drugih oblika kulturnog života, osobito u doba hrvatskoga narodnog preporoda (1790.-1848.) kada, unatoč krutom krajiškom okruženju na ove prostore iz Civilne Hrvatske prodiru i hrvatska domoljubna nastojanja. To je osobito vrijedilo za Gradsku glazbu utemeljenju 1808. godine, Glazbeno društvo utemeljeno 1841., Čitaonicu-kasino (1842.), kao i podružnicu Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva iz Zagreba osnovanu 1843. godine.

Osim u kulturnim društvima, kao što su čitaonice i glazbena društva, petrinjski žitelji organizirali su društveni život i u nekim drugim specifičnim institucijama i udrugama, primjerice u Bratovštini za kršćanski nauk sv. Lovre mučenika, osnovanoj 1720. godine, u Građanskoj policiji od 1808. godine, Streljačkom društvu od 1816. godine i sl.

Petrinja – ponovno sastavni dio Civilne Hrvatske
Druga Banska pukovnija sa sjedištem u Petrinji konačno je ukinuta 8. rujna 1873. godine, a pukovnijski barjak predan je na čuvanje u župnu crkvu sv. Lovre. Konačnim razvojačenjem 1881. godine i Petrinja je ponovno priključena Civilnoj Hrvatskoj. Prvi Statut Grada Petrinje potvrđen je od Zemaljske vlade u Zagrebu 19. veljače 1883. godine, a od 1885. godine Petrinja se nalazi u sastavu Zagrebačke županije. Od 1907. do 1914. godine Petrinja je doživjela procvat na gospodarskom području. Godine 1907. dovršeni su radovi na regulaciji Petrinjčice, sagrađena je električna centrala i Petrinja je 8. listopada 1911. dobila električnu rasvjetu. Tijekom 1912. i 1913. godine sagrađen je gradski vodovod, a u to vrijeme počeli su radovi na izvođenju gradske kanalizacije. Gradska ubožnica (starački dom) neprekinuto radi od 1. prosinca 1910. godine, a stalni gradski kinematograf svečano je otvoren 8. listopada 1911. godine. Petrinja je nadaleko bila poznata po učiteljskoj školi, koja sa stalnim radom počinje 1862. godine. Od 1864. u Petrinji je osnovano i počinje djelovati Hrvatsko pjevačko društvo Slavulj, a 1880. ustrojeno je Dobrovoljno vatrogasno društvo.

Razdoblje od I. do konca II. Svjetskog rata (1914.-1945.) i Nove Jugoslavije (1945.-1991.)
Poslije propasti Austro-Ugarske Monarhije (1918.) i stvaranja nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavije, Petrinja od 1924. godine pripada Karlovačkoj oblasti, a od 1929. Savskoj Banovini.U gradu je djelovalo više dobrotvornih, kulturno-prosvjetnih i vjerskih društava, kao npr. Gospojinsko društvo Dobrotvor od 1904. godine, Ženska udruga za promicanje kućne industrije od 1908. god., Hrvatska žena od 1921. god., Seljačka sloga od 1922. god., Društvo Hrvatica „Katarine grofice Zrinske“ od 1929. god., Klub prijatelja Engleska od 1934. god., Društvo prijatelja Francuske „Cercle Francais“ od 1924. god. i dr.

Petrinja je još od 19. stoljeća zapažena po svojim mnogobrojnim sportskim društvima. Osim Streljačkog društva utemeljenog 1816. god. tu djeluje Sklizalačko društvo utemeljeno 1881. god., Biciklističko društvo 1891. god., Hrvatski sokol 1906. god., Srpski sokol 1907. god., Nogometni klub Slaven 1910. god., Hrvatski nogometni klub Jelačić 1913. god., Hrvatsko planinarsko društvo Zrin 1922. god., Kuglaški klub Jelačić 1932. god. i sl.

U progonstvu (1991.-1995.) i povratak na svoja ognjišta
Počevši negdje iza 1600. god. Petrinja je stoljećima bila naseljena ponajviše hrvatskim pučanstvom. Nedvojbeno smišljenom promjenom etničke strukture stanovništva udio Hrvata u ukupnom broju stanovnika kontinuirano se smanjivao, pa su prema popisu stanovništva iz 1991. godine Hrvati od nekada izrazito većinskog postali manjinski narod. Nakon velikosrpskog preuzimanja Petrinje (21. rujna 1991.) gotovo svi petrinjski Hrvati kao i Srbi koji nisu podupirali zamisao stvaranja Velike Srbije živjeli su kao prognanici u gradovima i selima diljem Hrvatske i svijeta. Nakon završetka vojno-redarstvene akcije Oluja, koja je počela u petak 4. kolovoza 1995. godine, za samo 72 sata oslobođena je cijela Banovina s gradovima Petrinjom, Hrvatskom Kostajnicom, Glinom i Topuskim, i ti su krajevi vraćeni u sastav Republike Hrvatske. Tada su se Hrvati prognani s tog područja stali vraćati u svoja ognjišta, a nedugo potom ustrojena je civilna vlast, pokrenut rad u poduzećima i ustanovama, a kulturna i sportska društva ponovno djeluju u svome gradu.