Logo petrinja

Petrinjske legende

Ponos Petrinje je njezina duga tradicija kulturnog stvaralaštva, stoljećima stvarana, zabilježena u brojnim publikacijama petrinjskih čuvara povijesti i na platnima likovnih umjetnika.

Event
Event
Event
Legenda o Cvijeti Brestovskoj

Ova je legenda stvorena kao izvorna pripovijest iz 16. stoljeća koju je, pod naslovom „Cvijeta Brestovska ili krv za krv“ napisao, i u Đakovu 1905. objavio književnik Zvonimir Pužar (1875. – 1926.). Pužar je autor više od 20 povijesno – popularnih pripovijesti od kojih su neke, poput „Cvijete Brestovske“, uprizorene kao kazališni komadi.
Prema legendi Cvijeta Brestovska je kći Pavla Brestovskog, zapovjednika kršćanske utvrde Brest uz rijeku Kupu koja je 1574. godine, razjedinjenoj i podijeljenoj kršćanskoj vojsci održala vatreni domoljubni govor i ujedinila ih u borbi protiv nadmoćnih Turaka. Prva je uzela mač u ruke i poput francuske heroine Ivane Orleanske zajedno sa svojim dragim Jurajem Reufertom, porijeklom izdaleka, ali rodom i srcem uz svoju Hrvatsku, povela branitelje Bresta u boj. Svi su im se pridružili i u prvom koraku otpora riješili se uhode u svetačkoj halji koji je dotad sve iz Bresta prenosio u tursku tvrđavu tako što su ga, bez suda, bacili i utopili u Kupi. Hrabri su branitelji Bresta na čelu sa svojom Cvijetom svi odreda izginuli, a nakon njihove slavne pogibije Ferhat-beg je osvojio i ostale utvrde između Une i Kupe.

Prokletnik s Peckog jezera

Jedna od najljepših legendi s ovih prostora, temeljena na usmenoj narodnoj predaji, ali potkrijepljena, i umjetničkim darom oplemenjena, u zapisima Ivana Trnskog i Đure Arnolda.
Smještena u vrijeme Banske krajine ova legenda, u maniri Romea i Julije, progovara o snazi ljubavi kojoj se ništa, bilo da potiče s ovoga ili onoga svijeta, ne može suprotstaviti.
Priča je to o nemogućoj ljubavi između dvoje mladih različita roda – plemenitaške kćeri Katarine i siromašnog ribara Ive. Njihova ljubav skreće pozornost na legendu o Prokletniku s Peckog jezera, to jest o banu koji zbog ljubomornih objeda i laži ostaje bez ljubavi svoje voljene banice i biva osuđen na vječnu samoću na dnu jezera stvorenog od baničinih suza. Nesklon svakoj ljubavi Prokletnik kažnjava ribara Ivu tako što ga odvlači na dno jezera i okuje u lance. Kad za to sazna Katarina, moli Prokletnika da joj pomiluje dragoga i pusti ga, no kako se on ne odaziva, i sama se baci u jezero. Taj Katarinin čin probudio je milost kod Prokletnika te je spasio i nju i njezinoga dragoga Ivu. Tako je i prokletnik oslobođen od kletve i bi pomilovan, a jezero uskoro presušuje. I dan danas na mjestu gdje je Hrastovačku goru nekad krasilo Pecko jezero, u vrijeme sumaglice, mogu se vidjeti romantične siluete zagrljenih ljubavnika.

Strašna noć na Klinac-gradu

Izvorna pripovijest Zvonimira Pužara, objavljena prvi put u Sisku, 1906. godine, u nakladi čuvenog knjižara Janka Dujaka, koja govori o vjekovnom usudu ljudi Banovine, o tuđinskom zulumu koje je kroz povijest uvijek Hrvatima nastojalo oduzeti pravo na miran i dostojanstven život na svome.
Pripovijest je smještena na početak 16. stoljeća u doba prodora Osmanlija na područje Hrvatske. U to vrijeme, Beč, za carevanja Rudolfa II., nije se puno obazirao na stradanja ljudi Banovine od osmanlijskih osvajanja i pljačkanja. No, kada se pročulo da planiraju osvojiti cijelu Hrvatsku, a potom i Beč, car Rudolf je Hrvatima Banovine poslao pomoć, trupe njemačke vojske iz susjednih zemalja. Kako su se ti vojnici pokazali kukavnim i nesposobnim za borbu s Turcima, svoje pravo lice pokazali su tlačenjem domaćeg stanovništva od ponižavanja, pljačkanja i silovanja do ubojstava. Godinu dana su to Hrvati trpjeli i šutjeli, ali kada je zulum prevršio mjeru počeli su se organizirati i kovati otpor.
Na potezu od Čuntića prema Hrastovici kaptolski biskupi podigli su čvrstu četverokutnu kulu Klinac-grad, prvotno zvanu Klinagor, kako bi spriječili provale Turaka na svoja imanja. No, Turci su ipak osvojili tu kulu koju su ubrzo napustili zbog teške pristupačnosti terena.
Nakon jednog sukoba između njemačkih vojnika i mještana, zarobljen je jedan od Hrvata i odveden u napuštenu kulu. Tridesetak seljana, oboružanih sabljama, kuburama i puškama zaputili su se na brdo kako bi iznenadili neprijatelja i oslobodili svoga druga. Ova bitka brzo je završena pobjedom mještana. Dio Švaba se razbježao, dok su neki pogubljeni ili bačeni u dubine Klinac-grada, otrovnicama za hranu. Nakon ove „strašne noći na Klinac-gradu“ uslijedila je istraga u kojoj su seljani zastupali svoju istinu i pravo, a Švabe postale lukavije i opreznije u ophođenju sa stanovništvom Petrinje i Banovine.

Doroteja i Martin Frankopan

Petrinja spada među rijetka europska naselja koja je tijekom svoje povijesti imala dvije lokacije gdje je već jedna urbana struktura prestala postojati na izvornoj lokaciji i preselila se na novi prostor. Naša priča vodi nas u Staru srednjovjekovnu Petrinju smještenu desetak kilometara južno od današnje lokacije. Bilo je to u vrijeme nestabilnih kraljeva i snažnoga uspona velikaških hrvatskih obitelji. Tijekom 14. stoljeća, Petrinja je u posjedu obitelji Babonić, a potom obitelji Zudar sve do 1447. godine kada ju Šimun Zudar zalaže za 400 forinti Doroteji, udovici grofa Ivana Babonića-Blagajskog. Kako se Doroteja već sljedeće 1448. godine udala za kneza Martina Frankopana, Petrinja prelazi u vlasništvo slavne hrvatske obitelji Frankopan i u tom je statusu ostala punih 30 godina. Prodori Osmanlija postali su sve učestaliji pa su Doroteja i Martin odlučili napustiti svoju voljenu Petrinju 1479. godine, a budući da nisu imali potomaka, darovali ju zagrebačkom Kaptolu za „spas svojih duša“. Kaptol isprva utvrđuje i učvršćuje stari grad kako bi se odupirao najezdi Osmanlija. Stara Petrinja sve više pustoši tako da je povijesno prati epitet „Pusta“, a njezini tragovi nestaju u vihoru turskih prodora i osvajanja i nakon što je odlukom Hrvatskog sabora, 1543. potpuno razorena, gubi joj se svaki materijalni trag.

Nova Petrinja

Kao priče i legende tako su i povijesni izvori i dokumenti naša borba protiv zaborava, prkos sudbini, pokušaj da se razbacane povijesne krhotine okupe u cilju vjerodostojne građe za nove generacije.
Nakon što je stara Petrinja, odlukom Hrvatskog sabora, razorena 1543. godine i gubi joj se svaki trag zagrebački Kaptol, zbog sigurnije obrane od Turaka, tijekom 1544. godine, odobrenjem kralja Ferdinanda, gradi novu i čvršću utvrdu Sisak. No, Turci uzvraćaju gradnjom svoje ratne utvrde na ušću riječce Petrinje u Kupu. Yeni Hisar ili Novi Grad, točnije Nova Petrinja sagrađena je u samo tri tjedna – od 12. travnja do 03. svibnja 1592. godine. Hasan-paša Predojević gradnju je povjerio Rustem beg-paši, jednom od istaknutijih turskih ratnika na području Hrvatske krajine, koji uz pomoć više tisuća graditelja stvara novu tursku ratnu utvrdu u koju je smješteno tisuću osmanlijskih vojnika. Središte Nove Petrinje nalazilo se na mjestu današnjeg Hrvatskog doma u Petrinji. Premda je nastojao spriječiti turske namjere utvrdivši se na prostoru Male Gorice kod Bresta, hrvatski ban Toma Erdody nije uspio organizirati i ujediniti svoju vojsku prikupljenu s raznih strana tako da su Turci u svojoj novoj ratnoj utvrdi imali najveći oslonac i prijetnju cijelom sisačkom Pokuplju, Turopolju i dijelu Posavine.

Putovima bana Josipa Jelačića

Premda je u Petrinji boravio još kao sedmogodišnji dječak, živeći s roditeljima u obiteljskoj kući u Dugoj ulici, i obilazeći grob svoje bake Barbare koja je sahranjena na petrinjskom groblju sv. Benedikta 1766. godine, Josip Jelačić na prostore južno od Save stiže 1841. godine kada postaje potpukovnik u Prvoj banskoj pukovniji u Glini, da bi godinu dana kasnije postao pukovnikom i zapovjednikom Prve banske pukovnije. U sedam svojih najplodnijih vojnih godina suživio se sa stanovništvom Banovine sudjelujući ne samo u vojnim pohodima protiv Turaka nego i u gradnji infrastukturnih, odgojno-obrazovnih i drugih objekata te kao stalni posjetitelj kulturno umjetničkih programa petrinjske Čitaonice i kućni prijatelj brojnih uglednika i intelektualaca kako iz vojne tako i iz crkvene i građanske sfere. Hrvatskim banom je službeno postao 08. travnja 1848. godine kada je bansku prisegu položio pred kraljem Ferdinadom V. Kao ban izvojevao je pobjedu nad Mađarima i hrvatsku slobodu uz veliku potporu svojih prijatelja i vojnika s Banovine. Umro je 20. svibnja 1859. u Zagrebu i kao prva mitska osoba hrvatskog naroda nakon revolucionarne 1848. postao je snažan izvor energije u borbi za ujedinjenje i osamostaljenje Hrvatske, ali i simbol otpora svakom presizanju nad narodnim bićem Hrvata. Otud i onaj čuveni populistički usklik „Ustani bane, Hrvatska te zove!“ prvi put zabilježen 1867. godine.

Francuzi u Petrinji

Čuvenom povijesnom bitkom kod Austerlitza Francuzi su od 1805. godine smijenili austrijsku vlast i ovladali velikim dijelom današnje Hrvatske. Sve je ove hrvatske krajeve Napoleon ujedinio u tzv. „Ilirske provincije“, a generalom cijele Ilirije imenovan je maršal Marmont. Kratki francuski „intermezzo“ donio je krajevima južno od Save brojne civilizacijske iskorake; od uglađenosti, elegancije, kazališta, kavalirštine, slobodnog zidarstva, do infrastrukturnih projekata poput važne cestovne prometnice Petrinja – Kostajnica; poštohoda između Ljubljane kao sjedišta svih „Ilirskih provincija“ i Kostajnice koji je išao i preko Petrinje. No, ono što je Petrinji donijelo višestoljetni ponos do današnjih dana jedan je od najljepših i najstarijih gradskih parkova. Uredili su ga Napoleonovi časnici 1810. godine na onodobnom vojnom vježbalištu uz katoličku župnu crkvu Sv. Lovre.